Gradska knjižnica Janet Majnarich Delnice
Matica hrvatska – Ogranak u Čabru
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci i
Etno – udruga Prepelin’c Delnice
imaju čast i zadovoljstvo pozvati Vas
na predstavljanje pjesničke zbirke
Branke Arh
tako ČITAJ: nekako OD IZA
s crtežima akademika Đure Sedera
u četvrtak, 21. travnja 2022. u 18 sati
u Gradskoj knjižnici Janet Majnarich Delnice
Knjigu će predstaviti:
Marinko Krmpotić, novinar
Davor Grgurić, predsjednik Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci
Ivan Janeš, predsjednik Matice hrvatske – Ogranak u Čabru
Iz recenzija:
… “Na početku sadržaja protagonist je utišan, snužden, bez snage, letargičan. Međutim, pogled u ogledalo izjednačava stvarni svijet i onaj stvoren od riječi. Taj pogled započinje radnju: dozove Uoora (našeg dobrog znanca!) koji ga povede stazom svojom sadašnjom u Uoorov san čime se uznemiri sve što je mirovalo jučer i prije jučer. Protagonist nije oduševljen prenućem i/ili nije oduševljen mjestom na koje je premješten: Bože dragi, ne bi li koga drugoga poslao na to mjesto? I kada sam očekivala da ću razriješiti dvojbu o tome je li protagonist ona ili on, spoznala sam neočekivano: protagonist je RIJEČ napisana, ali i kazana riječ; riječ koja stvara, ali i riječ kojoj se događa sve što je stvorila.”
(mr. sc. Milica Žužić)
… “To je vrlo misaona, filozofska poezija koja promišlja bitak. Tu nema ukrasa, ali sve je dotjerano, domišljeno, nema slabih mjesta. I sasvim novo. Prava ozbiljna lirika u kojoj misao odzvanja težinom, ali ne ulazi u rezignaciju. Teški trohej čiji ritam lupa u glavu. Logikom bez logike, Uoor dolazi i odlazi, nestane i ponovo, ponovo, ponovo se pojavljuje u osobnoj projekciji kao trajna mogućnost i trajna nemogućnost. To je interpretacija a ne ilustracija, romantična postmoderna fikcija, introspekcija u kojoj je autorica stalno unutra u razgovoru i propitivanju riječi, iskrenom i jako vještom.”
(akademik Đuro Seder)
Iz zbirke:
I kad nije doba pahulja i kad nije nedjelja
ti pišeš kako bijelo s pahulje sišlo prema sjeveru
umotalo dah. Da bude pjesma. Da bude pjesma,
sama sebi pišeš u nagi dlan.
Tu neka zazimi kad već ja nisam po sipkoj koži
snijega nekamo tamo uvis u neistražene brdovite
predjele nisam mogla ići. O tome ćemo kasnije,
kada prođe to što ima proći.
Sada ukošenim slovima pišem Uoor. Mogu li ga
pisati samoga, bez slova i anđela čuvara? A kako
bi bilo napisati ga prije, dok još njiše se na listu
u svilenoj košuljici ličinke. Dok još ni poletio
nije u šupljinu stiha.
Možda ne još, ali sutra prekosutra, možeš ići
nekamo dalje mračnim šumama propovijedati.
Baš me briga gdje ćeš naći predtekst. I što ćeš
reći samotnim jelama pred kojima tanjila sam
sebe do najdonjeg sloja. Dalje nije išlo, nisam
više mogla po još malo sebe doći.
…
Radujemo se Vašem dolasku!